grijesenje i oprost medju bracom

Allahova bezgranicna milost i oprost su razlozi stvaranja covjeka sa sklonošcu ka grijehu. Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Ahmed i Tirmizi: "Da vi ne cinite grijehe, Allah bi vas uklonio i stvorio druge ljude koji bi griješili i od Njega oprost tražili."

Dakle, covjek pored toga što može upasti u grijeh, može isto tako da traži oprost od svoga Gospodara, što Allah, dž.š., voli. Iz ova dva hadisa vidimo da niko u citavom covjecanstvu nije potpun i da svakom može da se potkrade greška. Zbog toga musliman, iako vjeruje u Allaha, dž.š., i u Sudnji dan i, zbog svoje zaboravnosti ili trenutne slabosti imana, može pociniti grijeh, ali se njegov Islam ogleda baš u tome što se nakon pocinjenog grijeha još brže vraca u pokornost Allahu, dž.š., kajuci se i moleci za oprost.

Kaže Se'id ibn Musejjeb: "Nema plemenita, darežljiva ili ucena covjeka osim sa greškom, ali ne treba spominjati sramotu covjeka cija je dobrota veca od sramote, jer je dobrota preca za spominjanje."

Na osnovu ovoga je ulema i izvukla zakljucak da se alim ne smije odbaciti ili zanemariti zbog neke greške koju je pocinio u svome idžtihadu tako da Imam Zehebi kaže: "Ako se kod nekog ucenjaka vidi njegovo traženje istine sa pronicljivošcu, dobrotom, opreznošcu i slijedenjem sunneta, opraštamo mu njegovu grešku ne zaboravljajuci njegove dobre osobine, ne odbacujuci ga zbog mes'ele u kojoj je pogriješio. Medutim, isto tako ga ne slijedimo u toj greški i molimo oprost za njega."

Kaže Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: "Ko god ima lijep položaj zbog svog znanja ili dobrote, pa mu se potkrade poneka greška, preko nje treba preci i on je nagraden za nju (alim zbog idžtihada).

Nije dozvoljeno da se slijedi u toj greški, a pogotovo da se njegov ugled, iman i položaj ruši u u srcima muslimana. Da je svako ko pogriješi i poklizne se na putu istine odbacivan i ponižavan, tada ne bi bilo nauke niti znanja."

Iz ovih izjava vidimo da su i najveci ucenjaci mogli da pogriješe, pa šta onda ocekivati od prosjecnog muslimana koji nije na tolikom stepenu znanja niti bogobojaznosti, i koji lahko može preci granice dozvoljenog zbog njihovog nepoznavanja, kako prema Allahu, dž.š., tako i prema svojoj braci.

Allah, dž.š., nas uci da u svakoj stvari u svemiru postoji odredena doza dobra i zla, i da se korist ili šteta stvari odreduje prema onome što preovladava u njima, pa kaže u Kur'anu: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veca od koristi." (Prijevod znacenja-El-Bekare, 219.)

Zbog velicine štete koju sadrže u sebi vino i kocka, Islam na njih gleda negativno, iako sadrže u sebi odredenu korist. Na osnovu ovog principa Islam gradi svoje stavove prema svemu u svemiru, pa i prema ljudima. Zbog toga Islam gleda negativno na kafira koji cini dobra djela, gradi puteve i bolnice, pomaže ljudima, ali u osnovi ne vjeruje u Allaha. Sva ta dobra djela su ništavna u odnosu na zlo koje se krije u njemu. A to je kufr u Allaha dž.š. S druge strane musliman može da ucini grešku, ali ona ne smije biti razlogom za njegovo odbacivanje u potpunosti, zato što je dobro ono što preovladava kod njega. Naravno da postoje razlilke i stepen, u obje skupine, ali se mora znati da je i najgori musliman, koji svjedoci da nema boga osim Allaha, bolji od najboljeg nevjernika koji tu istu istinu nijece.

Ljudi se dijele po stepenima i nije isti musliman kod koga se njegovi grijesi mogu prebrojati na prste kao drugi koji svaki dan zapada u grijehe. Kod ovog stepenovanja mnogi zapadaju u jednu od dvije krajnosti, pa neki vide nekog dobrog covjeka kao da je bez mahane i ne prihvataju ništa drugo, dok drugi gledaju istog covjeka kroz grešku koju je pocinio zaboravljajuci svo njegovo dobro. Kod ovih ljudi postoje samo dvije boje, a to su crna i bijela, tako da oni zanemaruju ocitu cinjenicu da postoje i druge boje medu Allahovom stvorenjima. Mi, kao pripadnici srednjeg ummeta, ne smijemo ici u krajnosti, nego trebamo sa mudrošcu i u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha svakoga staviti na njegovo mjesto prema onome što vidimo iz njegove vanjštine.

Odbacivanje covjeka zbog jedne greške i zaborav svega dobrog koje je ucinio, svakako je od ahlaka žena za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da ce biti najbrojnije u Džehennemu. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Pokazana mi je vatra pa sam vidio da su žene njeni najbrojniji stanovnici. Zato što nijecu (ne vjeruju)." Pa rekoše: "Ne vjeruju u Allaha? Kaže Poslanik, s.a.v.s.: Ne, nego nijecu muža i dobrocinstvo. Kada bi joj citavu vjecnost cinio dobrocinstvo i samo jednom pogriješio prema njoj, rekla bi: "Nisam nikad dobra od tebe vidjela!" (Ibn Abbas, r.a., u oba Sahiha) U ovom hadisu se jasno vidi koja opasnost prijeti onome kod koga se nade ova osobina tako da je ovaj hadis dosta za onoga koji pameti ima. Kada covjek shvati da niko nije sacuvan od mogucnosti upadanja u grijeh, onda mu je daleko lakše da zauzme stav koji mu Islam preporucuje u slucaju da se neko ogriješi o njegovo pravo, a to je oprost i zaborav greške. Zajednicki život mora dovesti i do uzajamnih grešaka, tako da se može i medu vjernicima desiti nepravda i medusobno uskracivanje prava.

Kaže Ibn Kesir: "Zaista je gospodin (sejjid) onaj cije se greške mogu prebrojati, a na ovom dunjaluku ništa nije potpuno niti savršeno."

Takoder Redž'a ibn Hajva, vezir Sulejmana ibn Abdulmelika koji mu je mudro ukazao da postavi Omera ibn Abdulaziza za halifu, kaže: "Onaj ko ne uzima za prijatelja osim onoga ko nema mahane, ima malo prijatelja! Onaj ko nije zadovoljan od svog prijatelja ni sa cime, osim sa lijepim postupanjem, uvijek ce biti ljut! Onaj ko bude korio svoje prijatelje za svaku grešku, imace mnogo neprijatelja!"

Ovim rijecima je ciljao da nema onoga koji nikad ne pogriješi prema prijatelju i od koga samo dobro možeš ocekivati.

Cesto i najbolji prijatelj pogriješi prema nama i ucini nam nepravdu, ali ako smo iskreni vjernici, poslušacemo rijeci Imama Šafije koji savjetuje svoga ucenika Junusa: "Ako dopre do tebe ono što ne voliš od tvog brata, nipošto ga ne napuštaj sa neprijateljstvom i presijecanjem veza, pa da budeš od onih koji uklanjaju svoju ubijedenost (jekin) sumnjom, nego ga posjeti i obavijesti o onome što si cuo i nipošto mu ne spominji prenosioca, pa ako to porekne, reci mu: "Ti zaista uvijek istinu govoriš i dobro radiš" ne dodajuci na to ništa.

Ako to prizna, pa mu nadeš bilo kakvo opravdanje, prihvati ga od njega. Ako mu ne nadeš opravdanje i teško ti je da ga opravdaš, tada neka to bude njegov grijeh prema tebi. U tom slucaju imaš izbor:

1. Da mu vratiš istom mjerom bez dodavanja.

2. Da mu oprostiš, a oprost je bliži bogobojaznosti i upotpunjuje plemenitost. Kao što kaže Allah, s.v.t.: "Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah ce nagraditi. On, uistinu, ne voli one koji nepravdu cine." (Prijevod znacenja-Eš-Šu'ra, 40.)

Ne zaboravi ostala njegova dobra djela jer je to istinski zulum. Junuse, ako imaš prijatelja stegni ga dobro rukama, cuvaj ga, jer je naci prijatelja teško, a izgubiti ga je vrlo lahko."

Iz ovih rijeci vidimo da nam je zabranjeno okrenuti leda i napustiti prijatelja koji je pogriješio prema nama, zato što nam je Allah, dž.š., dao samo dva izbora medu kojima nije spomenuto napuštanje.

Od najvecih razloga kidanja prijateljstva i bratskih veza jeste nemimet (prenošenje tudih rijeci sa ciljem sijanja smutnje), tako da covjek ne može kontrolisati svoju dušu i koji nema šerijatskog znanja cesto, bez ikakve provjere, povjeruje glasinama koje je cuo i na osnovu te sumnje on briše svoje uvjerenje o prijatelju kojeg je dugo vremena sticao. Zbog toga Poslanik, a.s., u hadisu koji prenosi Huzejfa ibn Jeman, r.a., kaže: "U Džennet nece uci prenosilac tudih rijeci." (Mutefekun alejhi)

Allah, dž.š., nam nareduje da izbjegavamo takve ljude i kaže: "I ne slušaj klevetnika onoga koji tude rijeci prenosi." (Prijevod znacenja - El-Kalem, 11.)

Imam Šafija nas takoder upozorava: "Onaj ko prenese tude rijeci tebi, i tvoje ce drugome." Pravi mu'mini ce se skloniti ovih sumnji i svoje ce odnose graditi na potpomaganju i samilosti, jer su oni istinska braca. Upravo sa svojstvom samilosti ih opisuje Allah, dž.š.: "Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni medu sobom." (Prijevod znacenja-El-Feth, 29.)

Nažalost, Bošnjaci su u prošlosti cesto mijenjali ovaj ajet, tako da su bivali samilosni prema kafirima koji su znali kako da iskoriste taj naš "merhamet" u svoje svrhe, dok smo prema rodenoj braci bivali strogi ne opraštajuci ni najmanju grešku. Samo ovaj ajet je dosta koštao Bošnjake. A šta se tek dešava sa narodom koji odbaci Kur'an u potpunosti?

Ukoliko se na grešku uzvrati greškom, tu nema samilosti, a mi imamo najbolji primjer u Poslaniku, s.a.v.s., koji je opraštao ono što bi mu ljudi nanijeli od nepravde. Od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., se prenosi u oba Sahiha da kaže: "Kao da gledam Poslanika, s.a.v.s., dok govori o jednom poslaniku. Njegov ga je narod toliko udarao da su ga raskrvarili, a on briše krv sa lica i govori: "Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju." Ulema kaže da je ovdje Poslanik, s.a.v.s., ciljao na sebe.

Takoder Jusufa, a.s., njegova braca bacaju u rupu, prodaju ga karavani koja ga odvodi daleko od kuce, optužuju njegovog brata za kradu pa i pored toga on ih cak nije prekorio nego kaže: "Ja vas sad necu "koriti", rece," Allah ce vam oprostiti. Od milostivih On je najmilostiviji." (Prijevod znacenja - Jusuf, 92.)

Za sve šta se desilo izmedu njega i njegove brace, za ono ocito nasilje koje su mu nanijeli, on optužuje samo šejtana i kaže: "...nakon što je šejtan izmedu mene i brace moje bio razdor posijao." (Prijevod znacenja - Jusuf, 100.)

Ovo su poslanici koji su najbolje poznavali vjeru i koji su znali da oprostom više dobivaju nego kaznom. Svaki musliman mora dobro da razmisli o ovome ako mu šejtan donese makar i pomisao da okrene leda svom bratu, jer da je to neko imao pravo, bio bi to Jusuf, a.s., u trenutku kada je imao moc i kada nije ovisio o svojoj braci.

Ovdje je znacajno navesti i dogadaj koji se desio izmedu Ebu Bekra, r.a., i njegovog rodaka Mistaha. Mistah je bio siromašni muhadžir tako da je Ebu Bekr uzeo na sebe da ga izdržava. U danima kada je Aiša, r.a., bila napadnuta poganim munafickim jezicima i optužbom da je pocinila zinaluk, nekolicina ispravnih muslimana je povjerovala glasinama, tako da su i oni postali saucesnici u ovoj velikoj potvori. Medu njima je bio i Mistah. Kada je Allah, dž.š., u ajetima sure "En-Nur" ocistio Aišu, r.a., od potvore, Ebu Bekr se zakleo tada da ce ukinuti Mistahovu opskrbu, tj. da ga nece više izdržavati, a sve zbog njegove nezahvalnosti i što je na dobro uzvratio zlim. Tada Allah, dž.š., objavljuje ajet: "Neka se cestiti i imucni medu vama ne zaklinju da više nece pomagati rodake i siromahe i one koji su na Allahovom putu rodni kraj napustili. Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? Allah prašta i samilostan je." (Prijevod znacenja-En-Nur, 22.)

Istog trenutka je Es-Sidik, r.a., zamijenio prijašnje rijeci: "Tako mi Allaha, od mene nikad više koristi nece imati", sa novim "Tako mi Allaha vracam ono što je prije bilo i više mu to nikad necu uskratiti." Ovaj nagli preokret je uzrokovan oprostom Allaha dž.š., koji je bio Ebu Bekrova najveca želja, a naravno i želja svakog mu'mina. U ovom ajetu se vidi da je nagrada u skladu sa vrstom djela tj. ako mi oprostimo grešku koja je ucinjena prema nama i Allah, dž.š., ce oprostiti naše greške ucinjene prema Njemu.

Nakon svega možda ostaje pitanje: "A šta da musliman radi sa srdžbom i mržnjom koje su u prirodi svakog covjeka?" Naravno da je istina da svaka duša sadrži u sebi i mržnju a i srdžbu, i Islam ne želi da svojim propisima radi na zatiranju tih osjecaja u duši covjeka jer bi to bilo nemoguce, a i neprirodno. Zbog toga Islam ove osjecaje kanališe u onom smjeru sa kojim je zadovoljan Allah, dž.š., tako da covjek zbog ovih osjecaja može biti i nagraden.

Osnovno pravilo jeste da vjernik voli ono što i Allah voli i mrzi ono što i Allah mrzi, tako da mržnja, srdžba i gnjev imaju polje u okviru Islama na kojem se mogu ispoljiti, a to polje je u njihovom okruženju protiv šejtana, kafira i munafika.

Ako musliman ne usmjeri ove osjecaje prema onome ko ih zaslužuje, nema sumnje da ce ih usmjeriti prema onome ko to ne zaslužuje, a to su vjernici.

Aiša, r.a., kaže u hadisu koji bilježi Muslim: "Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga u životu udario, ni ženu ni slugu, osim što se borio na Allahovom putu, i nije se nikada osvecivao radi sebe osim ako bi se povrijedile Allahove svetinje, pa bi se onda svetio radi Allaha, dž.š."

Naši interesi su mali, i ako se oni povrijede, svako osvecivanje zbog njih je beznacajno, dok je nagrada za ostavljanje osvete ogromna, a ona je Allahov oprost. Na drugoj strani, naša srca moraju težiti na ocuvanju Allahovih interesa, i na putu osvete zbog njihovog kršenja moramo da poduzmemo sve što je u našoj moci.

Na kraju, moramo spoznati cinjenicu da i najbolji prijatelj može pogriješiti prema nama, ali da ta greška ne smije biti uzrok za kidanje bratskih veza.

U tim slucajevima je oprost i zaborav ucinjene greške draži Allahu, dž.š. Koji to nagraduje oprostom naših prestupa ucinjenih prema Njemu. Ako neko ima jak nagon za srdžbom, neka taj svoj osjecaj usmjeri onako kako ce Allah biti zadovoljan, a to je prema šejtanu, kafirima i munaficima.U svakom slucaju najbolji uzor nam je Muhammed s.a.v.s., koji se nije nikad svetio zbog sebe, nego samo zbog povrede Allahovih svetinja. Neka mi budemo od onih koji ce izgovarati ove rijeci:

"Oni koji poslije njih dolaze-govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš, Ti si zaista Dobar i Milostiv." (Prijevod znacenja - El-Hašr, 10.)